U okviru kulturne manifestacije Moja Žepa - 2008. Organizacioni odbor raspisao je literalni konkurs na temu Uvijek ću se vraćati na mjesto gdje sam prvi put ugledao sunce. Cilj Kokursa je bio očuvanje sjećanja i razvijanja aktivnog odnosa prema prostorima ranijeg življenja stanovnika Žepe, Istočne Bosne, Bosne i Hercegovine…

Možemo kazati da je cilj ispunjen. Na Konkurs je pristiglo 14 radova koji su nam donijeli optimalnu količinu fine emocije i komunikacije sa pomenutim prostorima s jedne i visok umjetnički domet s druge strane. Komisija u sastavu Ismet Bećar, član, Amir Zimić, član i Mirzet Hamzić, predsjednik odlučila je da se za ovu godinu nagrade radovi:

- treće mjesto osvjojio je rad Mujkić Adnana, svršenika Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

- drugo mjesto pripalo je već realiziranoj pjesnikinji Mirzeti Memišević, inžinjeru šumarstva, rođenoj u Višegradu.

Prvonagrađeni je rad autora Samedina Kadića, svršenika Filozofskog fakulteta iz Sarajeva, koji iza sebe ima publikovanu jednu knjigu i značajan broj eseja i naučnih radova.

Čestitam nagrađenima i hvala svima koji su svojim radovima doprinjeli da ovaj konkurs dobije visoku ocjenu.

Predsjednik komisije prof. Mirzet Hamzić

Uvijek ću se vraćati na mjesto gdje sam prvi put ugledao sunce

(prvonagrađeni rad)

Sedam dana nakon rođenja Malika Zimića padala je kiša, iako bijaše prva polovina mjeseca augusta. Ali, u petak, (zaista bijaše petak - autor se ograđuje od mogućih teoloških interpretacija), dakle, tačno sedmi dan nakon Malikovog rođenja zasja sunce visoko iznad žepskih brda, voćnjaka, pokošenih livada, pjenušavih potoka i mlinova, kuća i štala. Kroz gelendere nagrnuše rebraste sunčeve trake. Siva boja kišnih dana se rasplinu u omamljujući vrtlog pokretnih slika. Jedan žepski bekrija prođe i umnoži radost jutra. Sedam dana se sunce krilo iz oblaka, kao da se pripremalo za protivnika, ali onda nastupi mjesec nesnosne žege.

Pet godina kasnije, u jednom rasklašenom dječijem nadmetanju zurenja u sunce, Malik odnese ubjedljivu pobjedu. Glava mu osta okrenuta naviše, čak i nakon što je pobjeda potvrđena od svih učesnika igre. Nastavio bi zuriti da ga nije majka ugledala i zagalamila.

- «Ne viči na dijete, nije jedini koji bulji u sunce», promumlja Malikov otac, vrijedni drvosječa.

U njegovoj dvanaestoj godini, Malika zamišljamo kako u sunce gleda iz mračne podrumske vlage; zaprepaštava ga ravnodušnost sunca na podivljale zvukove, krv i dim, strah i tugu: je li moguće da ovo isto sunce obasjava neke druge gradove koji ne znaju za nesreću ove male lijepe kotline, pitao se ponekad dok su granate, kao razorna kiša, padale po Žepi. Slijedi odrastanje u ratu sa svojim mitskim užasima i malim radostima: sakupljanje čahura i paketa humanitarne pomoći, navikavanje na zvukove destrukcije, omamljujuća zavodljivost vojničke epike, odlasci najbližih.

Treće godine rata, Malik ostaje bez oca. Još jedan jetim u danima opsade. Na dan dženaze padala je kiša.

Kada je Žepa predata u ruke agresora, Malika susrećemo kako zajedno sa majkom i bratom napušta Žepu. Veliko nebeski sat je otkucavao tačno podne kada je bacio posljednji pogled ka Žepi: cvrčak je cvračao u vreloj travi, potoci su šumili, sunce je stajalo nepomično.

Trasa emigrantskog puta započinje u Zenici, ide preko Njemačke i Finske, a završava se u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon samo tri mjeseca školovanja, jedan stari profesor škotskog porijekla otkriva Malikov talenat za fotografijom. Tužno zurenje u sunce nije prošlo neprimijećeno.

Isprva počinje da radi fotografije za školski magazin, a nakon što pobjeđuje na gradskom konkursu za najbolju fotografiju (bila je to slika vrata na kojima je pisalo: «This door are not exit»), dobiva poziv od uglednog magazina da radi za njih. Umjetnička fotografija postaje njegovo profesionalno opredjeljenje. Sa dvadeset godina prihvata da bude fotograf-reporter sa rubnih i konfliktnih područja, želeći se razuvjeriti da bol pripada samo njegovom narodu. Radi reportaže za raličite američke i evropske magazine. U Afganisatnu je fotografisao izlaske, a u Iraku zalaske sunca, ljubičasta svitanja i krvave sutone. Svugdje ljudska patnja i nemilosrdno, ravnodušno sunce.

Ako je fotografija prepoznatljiva kao rukopis, onda na Malikovim fotografijama treba tražiti sunce da osvijetli specifičnost njegovog rukopisa. Fotografisao je iz takvog ugla da je uvijek u kadru imao makar malo vatrene kugle. To je bio zahtjevan posao, morao je ležati, čučati, sjediti, ali u svakom slučaju kameru okretati ka nebu. Na takvim fotografijama, ljudi su prekriveni sjenom i skoro bez lika. Sunce, koje narušava jasnoću fotografije, bijaše vrsna razlika svih njegovih monografija.

Jednog ponedjeljka je dobio zadatak od matičnog magazina da napravi serijal fotografija sa temom masovnih grobnica u BiH. Čitao je poziv, zbunjen. Već dvanaest godina nije bio u Bosni. Za to vrijeme, obišao je pola globusa sakupljajući komadiće rasutog dunjalučkog ogledala, krhotine ljudskih patnji. Imao je ukupno dvadeset samostalnih izložbi širom SAD. Ljudi su dolazili u izložbene salone i posmatrali fotografije, a onda posmatrali njega, kao da su tražili nit koja povezuje stil fotografija i ono njegovo najvlastitije. Ali na svim fotografijama, na svim izložbama i u svim monografijama, nedostajala je upravo ta povezujuća vlat koju su posmatrači tražili. Nedostajao je on, sakriven iza sunca.

Spakovao je stvari i krenuo za Bosnu. Sedam dana je u jednom ekshumacijskom centru fotografisao kosti što su ponovo ugledale sunce nakon što su se u zemlji oslobodile mesa. Bio je skrhan. Dok je fotografisao kosti, osjećao je stid, kao da je voajerisao tuđu intimnost. Odakle mu pravo na to? A opet, zbog tih kostiju, zbog pravde, morao je fotografisati.

Ostala su mu još dva slobodna dana. Iznajmio je automobil i zaputio se ka Žepi. Na suvozačevom mjestu je bio foto-aparat.

Spustio se nedavno asfaltiranim putem u Žepu. Odustvo žamora, vjetar, blaženi zvuk mira, isto veliko nemilosrdno sunce, u ratu, u miru. Kada dobro promisli, cijeli njegov rad bijaše znojavo nadmetanje sa suncem: biranje perspektive, sintetiziranje predumišljaja i slučaja, zaklanjanje u sjenku i hvatanje sjenke, pomno praćenje kretanja nebeskog svijetla. Geometrijske sjene, odnos crnog i bijelog, oštrine i dubine, osvijetljenog i osjenčenog. Tu je prvi put ugledao sunce, pomisli, ali mu se izraz lica pretopi u prijeziran osmijeh, jer uhvati vlastitu misao kako se ušminkava u naslov pismene vježbe iz osnovne škole.

Malo se vozikao Žepom, obišao nekoliko poznatih i nepoznatih staraca, a onda siđe do Drine. Ovdje je već pet sati a nije napravio nijednu fotografiju. Izvadi kameru, pođe da uslika rijeku ali nije imao volje. Odloži aparat u auto. Podigao je glavu i ugleda sunce kako sija nad žepskom tišinom. Učini mu se da je cijeli njegov rad bio uzaludan, da nikad neće uhvatiti onu temeljnu boju svijetlosti u kojoj je sadržan jarki ton autentičnosti. Drina se lijeno valjala između klisura. Šta je umjetnost ako je rezultat stalnog bježanja? Već pet godina profesionalno se bavi umjetničkom fotografijom a još uvijek nije pronašo mjesto na kojem bi uslikao cijelu onu pometnju elemenata koji ga čine.

Zapitao se kako bi izgledala fotografija u kojoj bi bilo uhvaćeno sve što je njegovo, ono najdublje. Godine su prošle, ljudi su prošli, život prolazi. Padne kiša, biljka krene iz korjena, obasjana suncem nabuja do najveće snage, i sasuši se. On, ionako, nema ništa osim ovog nemilosrdnog sunca koje je krv njegovih najbližih sasužilo i sad ga pobjednički gleda. Možda se ono lično ne može snimiti, opisati, predočiti. Ili možda ne smije i ne treba?

Ovdje sam prvi put ugledao sunce, ponovi još jednom. Misao je možda kukavica i bježi u kič, ali ponekad je i on utočište i pruža toplinu, iako smrdi. I najednom ga preplavi toplina, kao da se sjetio neke tajne, kao da se našao na mjestu koje ne želi fotografisati već mu se samo vraćati. Iskonska snaga je sebi dovoljna, a talasanje rijeke jeste ono što jeste. Talasi se rasplinjuju u pjeni. Utoliko manje iluzija. Mislio je o napaćenom žepskom mahluku. Sunce je krenulo iza brda, i već ubrzo sjedio je kraj Drine u nadolazećoj sjenci.

Samedin KADIĆ

UVIJEK ĆU SE VRAĆATI NA MJESTO GDJE SAM PRVI PUT UGLEDALA SUNCE

(drugonagrađeni rad)

„Zar ne, da sam ovdje najprije ugledao Sunce, i sjaj bijela dana?! Pa kako ne bi mila ta gruda meni bila, k’o mehlem ljutije’ rana?!“ reče pjesnik[1]. Rekoh i ja, godinama poslije.

Mama kaže da je grijalo Sunce kad sam se rodila. Kaže da je bio prekrasan Majčin dan… Vrijeme majske ikindije… Ničega se ja toga ne sjećam, ni bolnice, ni sunca, ni ikindije!

Babo je govorio kako je toga dana posebno volio grad na ušću dvije rijeke, i da je, držeći me na rukama, vidio kako se prelijeva rijeka u rijeku, i da nije znao ko u koga utiče, i ko koga upija, i da je Sunce mijenjalo boje rijeka i drveća i ljudi. Ja se toga jednostavno ne sjećam!

Godinama sam se šalila kako su u vrijeme moga rođenja renovirali bolnicu (koja je, usput, bila na drugoj strani grada, i babo nikako nije mogao vidjeti kako se Rijeka ulijeva u Rijeku), te da me je „ubila promaha“, i da se zbog toga ničega ne sjećam. Godinama sam se šalila, a sad mi više nije do šale. Sad mi je do Sunca!

Jednom, u Šeheru, u tramvaju, reče meni jedan, vrli Rekac neki: „Nisi ti, a kako bi bila, sugrađanka moja, rekti! Tamo gdje si ti živjela vuk je bio domaća životinja, a ja, ja sam iz grada, tako i tako se prezivam…“ „Ahaaaa…“ Kaza se meni o mome Suncu!

Nobelovac naziva kasabom, neki nazivaju varošicom, neki običnim selom, neki čuli nikad ni u snu nisu za onaj grad u kojem se rodih! Obzirom da je grad mali, a zove se Višegrad, ja sam, umjesto da budem malograđanka, odabrala da budem Višeseljanka. Ustvari, moji najdraži su to umjesto mene odabrali, a ja sam se, skoro trideset godina poslije, od sveg srca složila. I nisam zapamtila višegradsko, nego višeseosko Sunce.

Ono Sunce koje izlazi iza Gostilja, i ha grane ugrije u prozor moje nane Murkije, koja je već od četiri sata, bilo ljeto, bila zima, radila nešto oko šporeta u kojem je, bilo ljeto, bila zima, gorjela vatra, a u plavom čajniku na bijele tufnice vrila voda. Ono Sunce koje bi me probudilo, da bih virkala kad će dedo Hadžo ustati da hrani konja, da ga probam nagovoriti na jedan „krug“.

Ono Sunce koje se igra sa oblacima dok ja, šestogodišnja djevojčica, ležim na travi, na Ledinama, a babo mi čita „Legendu o Ali-paši“. Kako tad vjerovah da se Alija Lep’ir nekako teleportirao na naše Ledine, i tamo gledao Sunce, jer takvog Sunca samo na Ledinama ima, tako i dan-danas vjerujem. Kako babu svoga tada prozvah Lep’irom tako mu i dan danas odsutnome tepam.

To isto Sunce kao da bi nas gledalo sa druge strane kad bismo prešli preko Padališta, mjesta na kojem je pao Ko Zna Ko, i na kojem je u spomen tom istom Ko Zna Kome postavljen stećak, pored kojeg sam uvijek učila Fatihu, našta se babo smijao, a dedo mi odobravao. (Moj je djed bogumile zvao Bogu Mili.)

Da bismo došli do Dola, prolazili bismo kroz svoju šumu, i tu sam od dede dobijala lekcije iz dendrologije. Nekako se uopće nisam plašila zmija (zvali smo ih guje), i bilo mi je sasvim prirodno vidjeti ih kako se sunčaju na kamenjaru ispod hair-vode koju opet podiže Ko Zna Ko, u hair da mu prispije. (Čak i kad je moga babu ujela zmija, koja, srećom, nije bila otrovnica, dedina osnovna, a možda i jedina priča o zmijama bila je ona kad se zmija sklupčala na rupu na brodu i tako spasila putnike.)

Iz Dola se Višegrad vidio kao na dlanu, i to samo iz našeg, a voća je bilo raznog, kruške sarijevke (to su sigurno Sarajke), šabačke (rodom iz Šapca; i tako smo u to vrijeme širili bratstvo i jedinstvo!) pa takiše, pa mušmule, pa jabuke baščanke, pa šljive, pa trešnje, orasi… Šumskih jagoda da stotinu travki nanižeš, i gljiva reduša u modrim dušecima trave… Zalazak Sunca tu je bio najljepši (kakvo more?!). Malo mi je jedino smetalo što je dedo postavljao ljuljašku svaki put na drugo drvo, iako je meni bilo najljepše na takiši, da joj koru ne oguli!

Iz Dola je logično bilo ići dalje u Loznicu. Duša me boljela kao da meni neko nešto u tom trenutku otima kad mi je dedo Fehim pokazivao koje su sve livade bile naše. Utješio bi me jedino studenac, Vallahi, Billahi, takvog studenca nikad se ne napih otkako Sunce svoje ne gledam!

Povratak preko Razinog gaja, osrednjeg hrastika, i preko Prlja, koje i kad zamislim osjetim miris majčine dušice.

Ako krenemo na suprotnu stranu iz sela ima Mala i Velika glavica. Dotle bih mogla i sa nanom Dervišom ali ako bih htjela dalje u Bušlje, morala bih po dedu jer je nenu na dvjesto sedamdeset i četiri koraka počela gušiti astma. U Bušlju nikad nisam vidjela Sunce, jer tamo nije zalazilo (tako da ne znam, te Bogumilke, a dedo ih je zvao Bogu mile, kako su, a jesu, dedo kaže, kad su se kupale ispod vodeničkog točka, i šibale travama, kako su sve to bez Sunca…).

Mala i Velika Gradina, tj. Moja (Mala) i Bratova (Velika), (i sad mi se noge odsijeku kad se sjetim kad me je jednom brat nagovorio - a taj je mene mogao, a i dan danas može, na razne stvari nagovoriti! - da se popnem na Veliku Gradinu), a onda Bušlje i Surduci. Tu je i Sunca, i raznih akrepa, u po’ zime, u po’ ljeta bilo.

Kroz Surduke je jednom davno, živa je istina, prošla aždaha, a kroz Jevik je, jes’ tako mi brkova, Prokleta Jerina provodila kanale za mlijeko prema Zvorničkoj tvrđavi. Jeste, jeste! Ih, znalo je takvo Sunce u Jeviku grijati da se mlijeko u sir pretvori! Ma skroz je znalo ispariti. Ko ne vjeruje neka provjerava!

Između Jevika i Surduka bile su Glavičine. Tu su se mogla naći „kola“ lisičarki.

Ako ko nije pri svojoj pameti, pa iz Velike Glavice omakne u Vrbanje, može, ako je vakat orasima, nabrati oraha da ih konjski tropreg ne može povući. Eh, sad, ko ne vjeruje da smo orahe traktorom izvlačili upravu je – ne, ne, ne, ne, u Vrbanje su mogle samo koze, kojih nije bilo, i dobro spretni ljudi. Ruke si u Vrbanju mogao uprljati da ih zanavijek ne opereš, ali Sunca nisi mogao vidjeti. Ne, ne! Po Sunce si morao ići barem do Bara, gdje je živjela ašlama koja svake treće godine rodi ama-baš, svake druge ‘nako, a ono između nikako. Kol’ko smo se mi djeca radovali onom ama-baš ne moram ni pričati. Ispod Bara su bili Tukovi. Tu mi nismo ništa imali, ali jesmo komšijinu oskorušu, da me ko ubije ne znam čija je bila!

Preko ceste Mehkota! Dedo nije dao reći da je to od mehke zemlje, nego od mehka srca nekog beli i bezbeli njegovog pretka koji je iz te njive sirotinju hranio. Znajući moga djeda ne sumnjam da je tako i bilo. Tu nas je vodio da čuvamo „pečenjke“, mlade kukuruze, od jazavaca, naložio bi nam vatru i pričao priče. Komšije su govorile da se nama ne isplati čuvati, pojedemo više od jazavaca. I ko bi god naišao, bilo je bujruma.

Tu je na pola njive sunca bilo u izobilju, a pola su zaklanjale johe. Jeste, bilo se hladno kupati u tim našim „bukovima“ pa bismo brže-bolje na Sunce. Žene iz porodice su rondale, a muškarci se smijali.

Eh, sad, ako se okolo vraćamo kući iz Mehkote, proći ćemo pored naših Gajeva. Tu je tek Sunce bilo žestoko. Ne znam iz koje nužde i na čiji nagovor su posjekli nekoliko borova, ali tu se kupine više nisu mogle iskorijeniti. Meni nije bilo jasno zašto se toliko mora boriti protiv kupina, ja nisam voljela jedino paprat. I isto mi nije bilo jasno otkud na tom tolikom suncu uvijek neko blato.

Prolazeći pored Gajeva, nikad neću zaboraviti to ljetnje veče, prvi put sam se usudila da izgovorim neke stihove. Prvi put sam nazvana „babukinim stihoklepcem“ i to mi je jedna od najdražih titula dosad. Ležali smo na sijenu i gledali zvijezde, a ja sam nekako opet vidjela Sunce.

Ne daj Bože da mi sad neko i zaprijeti da mu kažem gdje sam prvo vidjela Sunce, ja ne znam! Ne znam!

Znam samo da babe, ni nane jedne, ni druge, ni dede jednog, ni drugog, nema. Voljela bih da mogu reći pojela ih maca. Tako sam govorila kad sam prvih puta gledala Sunce.

Maca što uzme, ona to i vrati. Moje drage uzeo je Dragi Bog. Ostalo je Sunce koje smo zajedno gledali.

Ja mogu… Ja hoću… Ja moram!

Moram se uvijek vraćati na mjesto gdje sam prvi put ugledala Sunce.

Moram se uvijek vraćati na mjesto gdje sam zajedno sa svojim najmilijim gledala Sunce.

Moram se uvijek vraćati na mjesto gdje sam gledala SVOJE Sunce.

Mirzeta MEMIŠEVIĆ

(trećenagrađeni rad)

„Srebreni prag“

Stajali smo na kućnom pragu i ispraćali babu. Stajali smo na mjestu za koje je babo govorio da je svetinja i da će, ako treba, i život dati, ali kako neće dozvoliti da tuđinska noga pređe preko njega. Govorio je da čovjek mora braniti ono što mu je Bog dao i da je časnije i umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima. Meni nije bilo baš jasno kako obični komad drveta može biti vrjedniji od ljudskog života, iako mi je opet sinoć spominjao zlato kojeg su mati i on ugradili u temelje naše kuće.

I dok se babo u društvu sa još nekoliko naoružanih komšija polahko gubio u daljini uz zvuk ezana sa obližnje munare, ja sam gledao u prag i mislio kako mora biti da je on vrijedan zbog tog zlata, čim je babo zbog njega bio spreman i glavu dati. Mujezin je već bio prestao da okujiše kada smo mati i ja ušli u kuću. Ona je uzela abdest i otišla klanjati, a moje misli su se još uvijek vrzmale oko praga. Ne znam da li je to više bilo zbog onog zlata ili zbog toga što me je moja mašta sa svakim novim akšamom izvodila iz kuće. Kako god, moje maštarije je naglo prekinuo prvi pucanj. Danima su već puščane cijevi razbijale onu neobjašnjivu tišinu koja se uvuče u mahalu s mrklinom noći, ali se večeras počelo pucati mnogo ranije.

Sjeo sam pored serdžade na kojoj je mati klanjala, a ona je, osjetivši moju uznemirenost, počela sve glasnije učiti u namazu, kao da je time htjela reći da je ona tu i da će me štititi od svakog azaba. Čim je predala selam stavila me je u svoje krilo i tiho rekla:

- Sine, ako dođu neki nepoznati ljudi na naša vrata, nemoj se bojati, nego radi ono što ti kažu. Samo im nemoj reći za zlato, jer njima je jedino do njega stalo.

Nisam joj ništa rekao. Nisam ni znao šta da joj kažem, jer sam o zlatu znao samo iz njihovih priča, ali sam se osjećao ponosnim što mi je dala priliku da i ja čuvam našu svetinju. Koji trenutak poslije začuli su se strašni krici u selu, strašniji od zvuka bilo kojeg oružja, i mati nije valjano uspjela ni doći do prozora da vidi šta se to događa napolju, a već su i u našoj kući bili vojnici u maskiranim uniformama. Rušeći sve oko sebe, sručili su se ravno na nas. Jedan od njih je strgao mahramu s materine glave i čupajući joj kosu dreknuo:

- Gdje je? Gdje je govori il’ ću ti glavu odrubiti?!

- Ne znam, ne znam, dina mi i imana!

- Kakav din, kakav iman, majku ti tvoju balijsku! Da nemam pametnijeg posla s tobom, sad bih te k’o kokoš zakl’o.

- Vodi kučku i to njeno kopile, naredio je prvom do sebe.

S puškama uperenim u leđa, izjurili su nas iz kuće. Skoro cijelo selo je bilo u plamenu. Gorjela je i drvena munara na džamiji u kojoj me je hodža učio da Džehennem izgleda baš ovako, kao ogromna vatra koja guta sve oko sebe. Razlika je bila u tome što je Džehennem na ahiretu, a mi smo još uvijek bili na dunjaluku, i što je Bog odredio Džehennem za zlo, a ta munara, kao i sve ostalo što je gorjelo, nije nikome ništa nažao učinila. Tad su zapalili i našu kuću. Bio sam ubijeđen da su to uradili kako bi im bilo lakše doći do zlata.

Svi koji su ostali u selu dovedeni su u mjesnu školu. Tu su cijelu noć odvodili žene na ispitivanje. Mater su odveli prije jutra. Poslije sat vremena vratila se u krvavoj odjeći, prišla mi i tako me snažno zagrlila da sam osjetio bol u grudima. A onda je jecajući prošaputala:

- Nisam im rekla za zlato.

Mater su, kao i sve druge žene ovdje, ispitivali svakodnevno, a ona bi mi svaki put po povratku govorila da i dalje čuva našu tajnu. U školi smo ostali nekoliko mjeseci, a onda su jednog dana došli vojnici UN-a i u razmjeni za srpske zarobljenike izvukli nas odatle i prebacili na slobodnu teritoriju. Poslije dugo, dugo vremena vidio sam osmjeh na materinom napaćenom licu, ali je taj osmjeh samo nakratko bio njen musafir.

***

Od dolaska u Tuzlu počeli smo da se raspitujemo za babu. Nadali smo se da je uspio izvući živu glavu one džehenemske noći kad su četnici upali u selo. Prolazili su dani, hefte, mjeseci. Prošle su i godine u traganju za babom. Rat je bio završen, a o babi ni habera nije bilo. Nadu da je živ počela je da zamjenjuje nada da ćemo uz Božiju pomoć jednog dana pronaći bar njegove kosti.

Tako je i bilo. Laž nikad ne doživi starost, vrijeme otkriva sve. Tog kišnog aprilskog jutra nazvali su nas ljudi iz tima za nestale osobe i rekli da su u blizini našeg sela otkrili masovnu grobnicu, i da bi u njoj mogli biti i babini posmrtni ostaci. Mati i ja smo za nekoliko sati bili na licu mjesta. Bio je to prizor koji se tako duboko ureže u ljudsko pamćenje da ga ni sve vode svijeta ne mogu isprati, kao što ne mogu isprati ni ruke okrvavljene ovim zločinom. Na ledini ispred ogromne rupe bilo je eshumirano već desetak skeleta, a u grobnici ih je bilo bar triput više. I dok čovjek gleda patologe kako otkopavaju ostatke tijela i odjeće iz vlažnog tla, i traži nešto po čemu će prepoznati svoga, u njegovoj duši se prepliću tuga i radost. Tuga da će naći kosti svog najmilijeg i izgubiti onaj zadnji tračak nade da će ga još jednom vidjeti živog i radost da će, ako je već preselio na ahiret, naći njegove kosti i dostojanstveno ga sahraniti. I baš tugu i radost sam vidio u materinim očima kada je ugledala nešto po čemu je prepoznala babu. Bila je to burma na njegovoj ruci, ista onakva kakvu je ona imala na svojoj, samo što je njena bila od zlata, a njegova od srebra.

Ostali smo zagrljeni u plaču iznad babinih kostiju minutama. Kao da smo oboje htjeli nadokanaditi to što nismo mogli zagrliti njegovo mrtvo tijelo i prisloniti ga uz sebe. Dženaza je bila kolektivna. Babu smo sa još preostale 52 identifikovane žrtve sahranili u haremu naše seoske džamije koja je obnovljena sa istom onom munaricom sa koje je učio akšamski ezan kada smo ga posljednji put vidjeli živog.

Nakon što sam klanjao dženazu-namaz i podijelio tugu sa svima onima koji su tog dana posljednji put ispraćali nekog svog, zaputio sam se na žgarište naše kuće. Avlija je bila sva obrasla korovom i jedva sam se nekako provukao do temelja gdje me je čekala mati. Sjedila je na mjestu gdje je bio ulaz u kuću. Praga više nije bilo. Sjeo sam pored nje. Šćućureni jedno uz drugo šutjeli smo neko vrijeme, a onda je mati počela da iz svog životnog albuma izvlači sve one slike koje su je vezale za ovo mjesto. I dok mi je pričala o životu s babom, sjetih se njihove priče o zlatu i zamolih je da mi je ispriča. Prvo me je začuđeno pogledala, iznenađena što sam se poslije toliko godina uopće sjetio toga, a onda, s blagim osmjehom na licu, započe:

- Kada smo se Tahir i ja uzeli, živjeli smo neko vrijeme sa rahmetli djedom i nenom u staroj kući, a kad su njih dvoje preselili odlučili smo srušiti staru kuću i na istom mjestu izgraditi novu. Nismo imali Bog zna koliko novca, ali smo znali da se nafaka povećava kad se počne praviti kuća, pa smo s vjerom u Božiju pomoć i započeli s gradnjom. Kad smo izlijevali temelje Tahir mi je rekao da u njih trebamo ugraditi nešto vrijedno. Ja sam mu tada sa svoje ruke skinula zlatni prsten kojim su me darivali djed i nena kada sam prvi put ušla u kuću i dala mu da ga ugradi. To zlato smo ti ja i babo, da mu Dragi Allah podari lijepi Džennet, spominjali.

***

Sedam godina poslije vozio sam se u taksiju na putu od fakulteta do stana. U taksiju je bilo sparno. Taksista, debelog, od ljetnog sunca preplanulog vrata, okrenu se prema meni i nespretno me upita odakle sam, htijući valjda da me pita gdje će me voziti. Ja sam se upravo vraćao sa ispita na kojem sam odgovarao na sva profesorova pitanja o Eshilovom Prometeju, o Sofoklovoj plašljivoj Izmeni, ali u tom trenutku, kada sam samo trebao reći odakle sam, nisam imao odgovor. Šutio sam k’o zaliven. Znao sam sve o grčkim tragedijama, a nisam bio svjestan svoje vlastite, da je rat presjekao pupčanu vrpcu kojom sam bio vezan za svoju rodnu grudu, onu grudu zemlje koja je bila sazdana od mojih predaka, da živim bez korijena, kao sjeme od maslačka kojeg malo jači životni vjetar može otpuhati bilo gdje. Taksista primijeti moju zatečenost, pa reče:

- Buraz, na koju adresu da te vučem?

- Možete mi i ovdje stati, promrljao sam, i plativši mu izašao iz auta.

Bilo mi je svejedno gdje ću izaći, jer je trotoar po kojem sam išao bio jednako moj koliko i bilo koji drugi kvadratni metar u ovom gradu. Nimalo. U betonu u tom gradu nije bilo ugrađeno ništa moje, ništa za šta bih bio spreman žrtvovati sebe, cijelog.

Sljedećeg mjeseca stajao sam na izljevenim temeljima svoje kuće. Srebrnu burmu koju je babo nosio na ruci kao znak vjernosti mojoj materi ugradio sam u njih. Stajao sam na babovini i ponovo bio svoj na svom.

Adnan MUJKIĆ

Popularity: 81% [?]