Podžeplje mirno šuti zimske dane. Dvadesetak centimetara sniježnog prekrivača i temperatura zraka desetak podioka ispod nule i ugodna tišina čine idiličnom surovu podžepsku zimu. Sa Žepa i huči i zviždi. Oko svačije kuće k’o žile se razmilile utabane uske prtine. Rijetko se hoda, a da se k nebu s krovova ne diže dim, sumnja da u tom k’o tepsija ravnom selu, iko diše bila bi opravdana. Na duže, ta ugodna tišina postane dobro mučna. Naročito pred akšam, taj muk se objesi iza vrata pa guši i pritišće nekakvom sjetnom tlapnjom. Ta povratnička samačka halucinacija prekida se jedino petkom, uz ezan. Fascinantan, sedmični trenutak koncentracije. Dubok, ponavljajući eho, gromoglasno se razliježe dolinom. Zvuk je poželjan i njime se oskudijeva. Jedino glas ubija taj vakuum pustoši i muka. Jedino ezan, svojevrsna senzacija opstanka, gluhu podžepsku tišinu čini živućom.

Razmijene se haberi, svak’ se drugom požali. U pola sata se i razgovore i vide. Tako se u Podžeplju ubija tišina. Bez pravila i reda, sama od sebe. Raziđu se u grupicama, ponegdje se popije i kahva.  I opet u petak pod lipom stoje i dumaju, s nekakvim sjećanjima i svečanim mislima. Starom čovjeku valjda je teško ne misliti. Možda se tada razmišlja o tome kako život ustvari ne ide pravo, već u krug, i kako te dovodi opet na polazište i početak.

Popularity: 10% [?]